Nauka iza melema, pčelinji vosak, maslinovo ulje i biljni ekstrakti

Najstariji recept koji je čovječanstvo zadržalo

Malo je proizvoda koji su kroz istoriju preživjeli tako malo izmijenjeni kao mješavina biljnog ulja i voska. Dok se skoro sve u medicini i kozmetici u posljednjih sto godina promijenilo iz temelja, ta jednostavna kombinacija masti i voska i dalje se pravi po principu koji bi razumio i apotekar iz antike. Razlog nije nostalgija nego fizika, jer ulje i vosak zajedno rade nešto što koži zaista treba, popunjavaju prostor između njenih ćelija, smanjuju trenje i usporavaju gubitak vode. Ovaj tekst se bavi upravo tom stranom priče, dakle onim što se dešava na nivou molekula kada se nešto nanese na kožu, kako se pojedini oblici razlikuju, zašto neke formulacije uopšte ne moraju sadržavati konzervanse i po čemu se prepoznaje kvalitet. Cilj nije reklamiranje bilo kojeg pristupa, nego davanje znanja koje omogućava da osoba sama pročita listu sastojaka i shvati šta drži u ruci. Uz to idu i granice, dakle jasno objašnjenje šta se na kožu smije nanijeti, a šta pripada isključivo ljekaru.

Galen i krema koja se i danas zove njegovim imenom

Grčki ljekar Galen, koji je u drugom vijeku radio u Rimu i čije je učenje oblikovalo medicinu narednih hiljadu i po godina, opisao je pripravak od bijelog voska, maslinovog ulja i vode sa laticama ruže. Ta mješavina je u farmaciji ostala poznata pod imenom Galenova hladna krema, a naziv hladna dolazi od osjećaja koji nastaje kada voda iz nje na koži ispari i rashladi je. Ono što je Galen napravio nije bila samo mast, nego prva zabilježena emulzija, dakle spoj vode i masti koji se sam po sebi ne miješa i koji je trebalo natjerati da ostane zajedno. Iz tog razloga se cijela oblast izrade lijekova u apoteci do danas naziva galenika, po njegovom imenu. Egipćani su vosak koristili još mnogo ranije, u balzamovanju i u slikarstvu, a najstariji poznati zubni ispun na svijetu, pronađen na području današnje Slovenije i star oko šest i po hiljada godina, napravljen je upravo od pčelinjeg voska. Priča o vosku i ulju stoga nije priča o modi, nego o materijalima koje je čovjek testirao duže nego bilo šta drugo što danas stavlja na kožu.

Mast, krema, losion, gel i melem, šta koja riječ zaista znači

U svakodnevnom govoru se ovi nazivi koriste izmiješano, a u struci označavaju potpuno različite stvari. Mast je pripravak koji se sastoji gotovo isključivo od masne osnove, bez vode ili sa vrlo malo vode, gusta je, sjajna i najduže ostaje na koži. Krema je emulzija, dakle mješavina masti i vode, i može biti pretežno masna ili pretežno vodena, po čemu se dijeli na masnije i lakše kreme. Losion je emulzija sa još većim udjelom vode, tečan je i brzo se upija, pa je pogodan za velike površine i za masniju kožu. Gel je najčešće bez masti, sastoji se od vode i sredstva koje je zgušnjava, hladi kožu i ne ostavlja film. Melem je tradicionalni naziv za gustu bezvodnu podlogu, najčešće od biljnog ulja i voska, u koju su ugrađeni biljni ekstrakti, pa po sastavu odgovara masti. Pravilo koje pomaže pri izboru glasi da što je stanje suše i ispucanije, to je masnija podloga korisnija, a što je koža vlažnija, upaljenija i sklonija znojenju, to je lakša podloga prikladnija.

Voda kao granica koja mijenja sve

Prisustvo vode u proizvodu je najvažnija tehnička odluka i ona povlači niz posljedica. Voda omogućava lakše razmazivanje, brže upijanje i ugodniji osjećaj, i zbog toga je većina savremenih proizvoda upravo na vodenoj osnovi. Problem je što voda ne stoji sama sa mastima, nego se moraju dodati emulgatori koji ih drže na okupu, a emulgatori sami po sebi mogu ispirati masti iz kože. Drugi i mnogo veći problem je što voda omogućava život, pa svaki proizvod koji je sadrži predstavlja potencijalnu hranljivu podlogu za bakterije, kvasce i plijesni. Mikroorganizmima za razmnožavanje nije potrebna slobodna voda u velikoj količini, dovoljna je ona koju u struci nazivaju aktivnošću vode, a granica ispod koje razvoj praktično prestaje nalazi se oko vrijednosti šest desetina. Bezvodne masne podloge tu vrijednost nemaju ni blizu, i upravo iz toga proizlazi jedna njihova prednost o kojoj se rijetko govori.

Zašto bezvodne formulacije ne traže konzervanse

Ako u proizvodu nema vode, nema ni sredine u kojoj bi se mikroorganizmi razmnožavali, pa nema ni potrebe za sredstvima koja to sprečavaju. Zbog toga dobro napravljena masna podloga bez vode ne mora sadržavati konzervanse, dok ih krema sa vodom mora imati, jer bi u suprotnom postala neupotrebljiva i opasna za nekoliko sedmica. To ne znači da su konzervansi nešto loše, jer oni obavljaju posao bez kojeg savremena kozmetika ne bi mogla postojati i bez kojeg bi rizik od infekcije bio daleko veći. Znači, međutim, da je jedna cijela grupa mogućih nadražaja izostavljena, a to je važno kod osoba sa osjetljivom, upaljenom ili oštećenom kožom, jer se konzervansi, mirisi i emulgatori redovno nalaze na vrhu liste najčešćih uzročnika kontaktne alergije. Bezvodne podloge imaju i svoje ograničenje, jer su masnije, sporije se upijaju i mogu ostaviti trag na odjeći, pa nisu izbor za svaku priliku. Vrijedi znati i da bezvodni proizvod nije neuništiv, jer njegov neprijatelj nije mikrob nego kisik, o čemu će biti riječi kasnije.

Kako uopšte djeluje nešto što se nanese na kožu

Da bi se razumjela uloga podloge, potrebno je znati kako koža gubi vodu. Kroz njen površinski sloj neprekidno isparava određena količina vlage, što se u struci naziva transepidermalnim gubitkom vode, i taj gubitak je kod zdrave kože mali, a kod oštećene i suhe kože znatno veći. Kada se na kožu nanese masni sloj, on usporava to isparavanje, pa se vlaga zadržava u površinskim slojevima, koža nabubri, postane mekša i njena barijera dobije priliku da se obnovi. Uz to, masni sloj smanjuje trenje, štiti od nadražujućih materija i od vlage koja dolazi izvana, na primjer kod pelenskog područja ili kod ruku koje su stalno u vodi. Sastojci u savremenoj njezi dijele se u tri grupe po načinu rada, okluzivi koji zadržavaju vodu, humektanti koji je privlače, i emolijensi koji popunjavaju prostor između ćelija i kožu čine glatkom. Ulja i voskovi rade uglavnom kao okluzivi i emolijensi, dok su humektanti materije poput glicerina, uree i hijaluronske kiseline, koje se u bezvodnim podlogama rijetko nalaze, jer za rad traže vodu.

Kožna barijera, zid od cigli i maltera

Najkorisnija slika za razumijevanje svega ovoga jeste poređenje površinskog sloja kože sa zidom. Cigle su odumrle ćelije ispunjene keratinom, a malter su masti između njih, prije svega ceramidi, holesterol i slobodne masne kiseline. Kada je malter na svom mjestu, zid drži vodu unutra i nadražaje vani. Kada se malter ispere, čime se bave deterdženti, česta upotreba vruće vode, agresivni sapuni i organska otapala, u zidu nastaju pukotine, voda izlazi, a nadražujuće materije i mikrobi ulaze. Rezultat je poznat svakome ko je radio sa hemikalijama ili čije su ruke stalno u vodi, zategnuta koža, crvenilo, ljuštenje, svrab, a zatim i pucanje. Zadatak masne podloge nije da zamijeni malter, jer to ne može, nego da privremeno preuzme njegovu ulogu i tako kupi vrijeme koje je koži potrebno da svoj malter sama ponovo napravi, a to traje sedmicama, ne danima.

Maslinovo ulje i njegova hemija

Maslinovo ulje se u ovoj namjeni koristi hiljadama godina, a razlog leži u njegovom sastavu. Najveći dio, kod dobrih ulja između pedeset pet i osamdeset posto, čini oleinska kiselina, jednostruko nezasićena masna kiselina koja je tečna na sobnoj temperaturi i koja se dobro širi po koži. Uz nju se nalaze i linolna kiselina, koja je važan gradivni element ceramida u koži, te skvalen, materija koju i sama koža proizvodi u svom loju, pa je maslinovo ulje po sastavu neobično blisko onome što koža prirodno stvara. Tu su i vitamin E, dakle tokoferoli koji djeluju kao prirodni antioksidansi, i polifenoli poput hidroksitirosola i oleokantala. Oleokantal je zaslužan za blago peckanje u grlu koje se osjeti pri gutanju vrlo kvalitetnog ulja, a istraživanja su pokazala da djeluje na isti enzim na koji djeluje i ibuprofen, što je jedno od zanimljivijih otkrića u nauci o hrani. Vrijedi znati i jednu nijansu, jer je u nekoliko studija čisto maslinovo ulje naneseno u velikoj količini na vrlo osjetljivu kožu novorođenčadi pokazalo da može smetati barijeri, pa se za tu dob danas savjetuje oprez, dok se u kombinaciji sa voskom i u uobičajenoj njezi kod starije djece i odraslih ponaša drugačije.

Šta znače oznake na ulju i zašto je hladno cijeđenje važno

Ulje se iz masline može dobiti mehanički, dakle presovanjem, ili uz pomoć toplote i rastvarača, a razlika u sastavu je velika. Hladno cijeđenje podrazumijeva da temperatura tokom obrade ne prelazi oko dvadeset sedam stepeni Celzijusa, čime se čuvaju polifenoli, vitamin E i aroma, jer su te materije osjetljive na toplotu. Ulja dobijena zagrijavanjem i rafinacijom imaju duži rok trajanja i neutralniji miris, ali su siromašnija upravo onim materijama zbog kojih se maslinovo ulje i bira. Za proizvode koji ostaju na koži satima kvalitet osnove nije sitnica, jer ona čini najveći dio sastava, često i preko osamdeset posto. Zanimljivo je da se kvalitet ulja u laboratoriji mjeri i preko sadržaja slobodnih masnih kiselina, gdje niža vrijednost znači bolje ulje, kao i preko peroksidnog broja, koji govori nešto sasvim drugo. Upravo taj peroksidni broj objašnjava zašto način čuvanja proizvoda ima direktan uticaj na to koliko će dugo biti dobar.

Peroksidni broj, užeglost i zašto toplota kvari proizvod

Masti se kvare tako što reaguju sa kisikom iz vazduha, i taj proces se naziva oksidacijom. U prvoj fazi nastaju peroksidi, koji se ne vide i ne mirišu, a njihova količina se izražava peroksidnim brojem. U drugoj fazi se peroksidi razgrađuju u materije koje daju prepoznatljiv miris užeglosti i koje mogu nadraživati kožu. Toplota, svjetlost, kisik i tragovi metala ubrzavaju cijeli proces, pa se masne podloge čuvaju na temperaturi do dvadeset pet stepeni, dalje od direktnog sunca i sa dobro zatvorenom ambalažom. Zbog toga je ostavljanje takvog proizvoda na prozoru, u automobilu ljeti ili pored grijalice najbrži način da mu se skrati vijek, čak i ako datum na kutiji kaže drugačije. Praktičan znak da je proizvod prošao svoje jeste promjena mirisa u oštar i uljni, promjena boje i drugačija konzistencija, i tada se ne koristi. Prirodni antioksidansi, dakle vitamin E i polifenoli iz samog ulja, ovaj proces usporavaju, ali ga ne zaustavljaju.

Pčelinji vosak, materijal sa preko tri stotine sastojaka

Pčelinji vosak nastaje u posebnim žlijezdama na trbuhu radilica starih otprilike dvije sedmice, i pčela ga izlučuje u obliku sitnih prozirnih ljuspica. Za proizvodnju jednog kilograma voska pčele potroše, po procjenama, između šest i osam kilograma meda, što ga čini jednim od energetski najskupljih materijala u prirodi. Hemijski, vosak nije jedna materija nego smjesa od preko tri stotine identifikovanih jedinjenja, u kojoj oko sedamdeset posto čine estri masnih kiselina i dugolančanih alkohola, uz slobodne masne kiseline i ugljovodonike. Topi se između šezdeset dva i šezdeset pet stepeni, dakle znatno iznad tjelesne temperature, pa na koži ostaje čvrst i ne otiče. Svježe izlučen vosak je bijel, a žućkastu boju dobija od pigmenata iz polena i propolisa koji se s vremenom u njemu nakupe, pa boja sama po sebi ne govori o kvalitetu. Njegov najveći potrošač danas nije svijeća nego kozmetička industrija, upravo zbog svojstava koja slijede.

Zašto vosak pravi polupropusni film, a ne zaptivku

Ovo je vjerovatno najvažnija tehnička razlika u cijelom tekstu. Vazelin, dakle mineralna mast, na koži stvara gotovo neprobojan sloj i smanjuje isparavanje vode za preko devedeset posto, što je ponekad tačno ono što treba, a ponekad previše. Pčelinji vosak se ponaša drugačije, jer njegove molekule ne pakuju se u savršeno zbijen sloj, nego stvaraju mrežu kroz koju je razmjena i dalje moguća, samo usporena. Praktična posljedica je da koža ispod voska ne ostaje potpuno zatvorena, pa je manja vjerovatnoća da se ispod sloja zadrži znoj i toplota, što je važno kod područja koja se lako preznoje i kod kože sklone začepljenim porama. Vosak uz to daje proizvodu strukturu i stabilnost, jer bez njega bi ulje bilo tečno i ne bi ostalo na mjestu, i doprinosi tome da se sloj ne skida odmah pri prvom trenju o odjeću. Ima i blaga svojstva koja se u laboratorijskim uslovima opisuju kao protivupalna i antimikrobna, ali to nije razlog njegove upotrebe, nego prijatan dodatak. Osobe sa poznatom alergijom na proizvode pčela, dakle na propolis, med ili ubod pčele, kod voska trebaju biti oprezne i obavezno uraditi probu na malom području.

Candelilla, karnauba i drugi voskovi

Pored pčelinjeg, u upotrebi su i biljni voskovi, a najpoznatiji su candelilla i karnauba. Candelilla se dobija iz grma koji raste u sjevernim, polupustinjskim krajevima Meksika, gdje biljka vlastitim voskom oblaže stabljike da bi spriječila gubitak vode na vrućini, dakle radi isto ono što se od nje traži i u proizvodu. Ona je tvrđa od pčelinjeg voska, topi se na višoj temperaturi, dobro se rastvara u biljnim uljima, i u malom procentu daje proizvodu stabilnost, sjaj i lakšu razmazivost. Karnauba, koja dolazi sa listova jedne brazilske palme, ima najvišu tačku topljenja među poznatim voskovima i zbog toga je dobila nadimak kraljica voskova, a najčešće se koristi u dekorativnoj kozmetici. Lanolin, koji se dobija iz ovčije vune, po sastavu je najbliži ljudskom loju i izuzetno je efikasan, ali je i poznat izvor kontaktnih alergija kod osjetljivih osoba. Kombinovanje voskova nije marketinški ukras, nego način da se dobije tačno željena tvrdoća, jer isti sastojci u drugačijem omjeru daju potpuno drugačiji osjećaj na koži.

Maceracija, uljni ekstrakt koji je stariji od hemije

Većina ljudi ne razlikuje dvije potpuno različite stvari koje se u proizvodima nalaze, uljni ekstrakt biljke i etarsko ulje. Uljni ekstrakt nastaje maceracijom, dakle potapanjem osušene ili blago provenule biljke u biljno ulje i ostavljanjem da odstoji, najčešće nekoliko sedmica na blagoj toploti ili na suncu, nakon čega se procijedi. Za vrijeme tog stajanja iz biljke u ulje prelaze samo one materije koje se u mastima rastvaraju, dakle karotenoidi, fitosteroli, dio flavonoida, smole i eterična jedinjenja, dok tanini i sluzi, koji se rastvaraju u vodi, ostaju u biljci. Zbog toga uljni ekstrakt nevena ima narandžastu boju od karotenoida, a uljni ekstrakt kantariona prepoznatljivu crvenu boju koja potiče od hipericina i srodnih materija. Koncentracija aktivnih sastojaka u takvom ekstraktu je niska i blaga, mjeri se u dijelovima procenta, i upravo zbog toga je maceracija sigurna metoda pogodna za osjetljivu kožu. Zanimljivo je da je ovaj postupak toliko star da se u gotovo identičnom obliku pojavljuje u antičkim, arapskim i srednjovjekovnim evropskim izvorima.

Etarska ulja, koncentrat koji traži poštovanje

Etarsko ulje je nešto sasvim drugo, jer nastaje destilacijom vodenom parom, pri čemu se iz velike količine biljke izdvoji mala količina isparljivih jedinjenja. Odnosi su dramatični, pa je za jedan kilogram lavandinog ulja potrebno oko sto do sto pedeset kilograma cvijeta, a za jedan kilogram ružinog ulja između tri i pet tona latica, što objašnjava i cijenu i snagu tih ulja. Etarsko ulje nije razrijeđeni biljni sok nego koncentrat u kojem su pojedina jedinjenja prisutna u desetinama procenata, pa se ono na kožu nikada ne nanosi nerazrijeđeno. Uobičajene bezbjedne koncentracije u proizvodima za tijelo kreću se od jednog do dva posto, kod djece i osjetljive kože i ispod toga, a više koncentracije se koriste samo kratkotrajno i na malim površinama. Etarsko ulje čajnog drveta poznato je po dokazanom djelovanju na bakterije, gljivice i viruse, ali ima i osobinu koja se često previdi, jer starenjem i izlaganjem vazduhu i svjetlu oksidira i nastaju materije koje znatno češće izazivaju alergijsku reakciju. Zbog toga se takva ulja čuvaju u tamnim bočicama, zatvorena i na hladnom, i ne koriste se godinama nakon otvaranja.

Kada etarska ulja nisu bezopasna

Predstava da je nešto sigurno zato što je biljno u ovoj oblasti ne stoji, i vrijedi znati gdje su granice. Citrusna ulja dobijena hladnim presovanjem kore, dakle limun, bergamot i grejpfrut, sadrže materije koje povećavaju osjetljivost kože na sunčevo svjetlo, pa se nakon nanošenja izbjegava sunčanje jer može doći do jakih opekotina i trajnih mrlja. Ista osobina, u blažem obliku, vezuje se i za uljni ekstrakt kantariona. Ulja sa kamforom, mentolom i eukaliptusom ne nanose se na lice i pod nos djeci mlađoj od dvije godine, jer kod njih mogu izazvati grč disajnih puteva. U trudnoći i tokom dojenja izbor etarskih ulja se sužava i o njemu se pita ljekar ili farmaceut, a isto važi kod epilepsije, astme, oboljenja jetre i kod osoba koje uzimaju više lijekova. Etarska ulja se nikada ne stavljaju u oči, u uho, u nos i na sluznice, i ne uzimaju se na usta bez stručnog nadzora, jer u koncentrovanom obliku mogu ozbiljno oštetiti tkivo. Kod djece, starijih osoba i osoba sa oštećenom barijerom kože sve koncentracije se dodatno smanjuju, jer oštećena koža upija mnogo više od zdrave.

Proba na malom području, navika koja štedi mnogo nevolje

Bez obzira koliko je proizvod blag, prije prve upotrebe na većoj površini vrijedi uraditi jednostavnu probu. Mala količina se nanese na unutrašnju stranu podlaktice ili iza uha, na područje veličine kovanice, i ostavi da stoji četrdeset osam sati, bez pranja tog mjesta. Ako se u tom periodu ne pojave crvenilo, svrab, peckanje, sitni mjehurići ili otok, proizvod se može koristiti na većoj površini. Ako se reakcija pojavi, mjesto se ispere mlakom vodom i blagim sapunom, a proizvod se ne koristi. Važno je znati da se alergijska reakcija razlikuje od nadražaja po tome što se javlja sa odgodom, često nakon jednog do dva dana, i što se sa svakom sljedećom upotrebom pojačava, dok nadražaj nastaje brzo i obično slabi. Kod osoba sa poznatim alergijama, atopijskim dermatitisom ili velikim brojem ranijih reakcija, proba nije preporuka nego pravilo.

Šta se ne nanosi na velike i otvorene rane

Ovo poglavlje je granica koju je važno postaviti jasno. Kozmetički proizvodi i tradicionalni pripravci nisu sterilni, pa se ne nanose u duboke, velike ili svježe otvorene rane, u opekotine drugog i trećeg stepena, u posjekotine koje treba šivati, u ubodne rane i u rane sa stranim tijelom. U takvim slučajevima rana se ispere čistom vodom ili fiziološkim rastvorom, pokrije sterilnom gazom i odlazi se ljekaru, jer nesterilan sadržaj u dubokoj rani povećava rizik od infekcije, a masna podloga može zatvoriti ranu koja mora biti otvorena i praćena. Isto vrijedi i za rane sa znakovima infekcije, dakle sa crvenilom koje se širi, toplotom, gnojem, jakim bolom i temperaturom, i za sve rane kod osoba sa šećernom bolešću i oslabljenim imunitetom, kod kojih se granica postavlja mnogo niže. Za same rane u medicini postoje sterilni proizvodi, uključujući i medicinski med koji se posebno obrađuje zračenjem, i to nije isto što i kućni pripravak. Tradicionalne masne podloge svoje mjesto imaju na neoštećenoj i na zaraslo koži, oko rane, na ožiljku nakon zatvaranja i na suhoj, ispucaloj i nadraženoj koži, dakle tamo gdje je koža cijela.

Kada je pregled kod ljekara obavezan

Postoje situacije u kojima nikakva njega nije zamjena za pregled. Prva je svaka rana koja ne zarasta u roku od dvije sedmice, kao i rana koja se stalno vraća na istom mjestu. Druga je promjena na koži koja mijenja boju, oblik ili veličinu, koja krvari ili svrbi bez jasnog razloga, jer se u toj skupini nalaze i promjene koje traži dermatolog. Treća su znaci infekcije, dakle širenje crvenila, otok, toplota, gnoj i povišena temperatura. Četvrta je nagla, jaka reakcija nakon nanošenja bilo čega, sa otokom lica, usana ili jezika i sa otežanim disanjem, i to je stanje hitne pomoći. Peta je pogoršanje hroničnog stanja poput ekcema i psorijaze uprkos njezi, kao i svako stanje koje se širi. Osobe sa šećernom bolešću, oslabljenim imunitetom, poremećenom cirkulacijom u nogama, trudnice i mala djeca u svim ovim slučajevima ne čekaju, nego odlaze na pregled ranije nego drugi.

Kako se čita lista sastojaka

Na svakom kozmetičkom proizvodu sastojci se navode po međunarodnoj nomenklaturi poznatoj pod skraćenicom INCI, i to po pravilu koje mnogo govori. Sastojci se nižu po opadajućoj količini, od najzastupljenijeg prema najmanje zastupljenom, sve dok se ne dođe do onih ispod jednog posto, koji se dalje mogu navesti bilo kojim redom. Zbog toga prva tri do pet sastojaka čine najveći dio proizvoda i o njemu govore više od bilo koje tvrdnje na prednjoj strani ambalaže. Biljni sastojci se navode latinskim imenom, pa se maslinovo ulje piše kao Olea europaea, pčelinji vosak kao Cera alba ili Beeswax, neven kao Calendula officinalis, a kantarion kao Hypericum perforatum. Riječ parfum ili fragrance označava mirisnu mješavinu koja može sadržavati desetine jedinjenja, a u Evropskoj uniji dvadeset šest poznatih mirisnih alergena mora biti navedeno posebno, pa njihovo prisustvo na kraju liste nije greška nego zakonska obaveza. Korisno je znati i da izostanak vode na listi, dakle izostanak riječi Aqua, gotovo uvijek znači i izostanak konzervansa, jer je jedno posljedica drugog.

Riječi koje ništa ne znače i tvrdnje koje treba provjeriti

U ovoj oblasti postoji nekoliko izraza koji zvuče uvjerljivo, a nemaju pravnu ni naučnu definiciju. Riječ prirodno nije regulisan pojam, pa se može naći na proizvodu sa jednim biljnim sastojkom jednako kao i na onom sa dvadeset. Riječ hipoalergeno ne znači da reakcija nije moguća, nego samo da je proizvođač izbjegao poznate česte alergene. Tvrdnja da je nešto bez hemikalija nema smisla, jer je sve materijalno napravljeno od hemijskih jedinjenja, uključujući i vodu i biljna ulja. Isto tako, biljno porijeklo ne znači bezopasnost, jer su i neki od najjačih poznatih otrova biljnog porijekla, a među biljkama iz narodne upotrebe ima i onih koje sadrže alkaloide srodne opijumskim, kao što je rusa, koja se zbog toga koristi pažljivo i u niskim koncentracijama. Ono što jeste provjerljivo su lista sastojaka, rok trajanja, oznaka o periodu upotrebe nakon otvaranja, podaci o proizvođaču i postojanje izvještaja o sigurnosti proizvoda. Kada te informacije postoje i kada su dostupne, to govori više od bilo koje reklamne rečenice.

Rok trajanja, ambalaža i sitnice koje produžavaju vijek

Bezvodne masne podloge obično imaju duži rok trajanja od krema, ali ih kvari kisik, pa način rukovanja odlučuje mnogo. Uzimanje proizvoda čistom lopaticom ili čistim prstima smanjuje unos vlage i mikroba, jer i mala kap vode unesena u kutijicu stvara mjesto na kojem se nešto može razviti. Zatvaranje odmah nakon upotrebe smanjuje kontakt sa vazduhom, a čuvanje na tamnom i hladnom mjestu usporava oksidaciju masti. Tamna ili neprozirna ambalaža nije ukras, jer svjetlost razgrađuje i masti i osjetljive biljne materije. Oznaka na ambalaži koja prikazuje otvorenu kutijicu sa brojem i slovom M govori koliko mjeseci proizvod ostaje dobar nakon otvaranja, i taj podatak je često važniji od datuma na dnu. Promjena mirisa u oštar i užegao, izdvajanje ulja, promjena boje i pojava zrnaste strukture znaci su da proizvod treba baciti, bez obzira šta piše na kutiji.

Šta prirodna podloga može, a šta ne može

Na kraju je pošteno postaviti realna očekivanja, jer je razočaranje najčešće posljedica pogrešnih obećanja. Dobro napravljena masna podloga sa biljnim ekstraktima može smanjiti suhoću, ublažiti svrab i peckanje, zaštititi kožu od vlage i trenja, olakšati pucanje kože, učiniti ožiljak mekšim i podržati kožu koja se oporavlja. Ono što ne može jeste da zamijeni antibiotik kod infekcije, da vrati zaliske u venama, da ukloni uzrok hronične bolesti, da izliječi duboku ranu bez odgovarajuće obrade ili da postavi dijagnozu. Njena uloga je podrška, i to podrška koja je vrijedna i mjerljiva, ali ostaje podrška. Najbolji rezultati se u praksi vide kada se njega kože kombinuje sa rješavanjem uzroka, dakle sa kompresijom kod venskih problema, sa regulacijom probave kod problema u analnom području, sa zaštitnim rukavicama kod ruku koje su stalno u vodi i sa pregledom kada je pregled potreban. Osoba koja to razumije neće očekivati čudo, ali će dobiti ono što je stvarno moguće.

Zaključak, jednostavno nije isto što i primitivno

Mješavina biljnog ulja, voska i biljnog ekstrakta jedan je od rijetkih primjera gdje su tradicija i savremena nauka došle do vrlo sličnog zaključka iz suprotnih smjerova. Tradicija je birala ono što je vjekovima djelovalo, a nauka je kasnije objasnila zašto, kroz sastav masnih kiselina, kroz strukturu voštanih estara, kroz aktivnost vode i kroz način na koji koža gubi i zadržava vlagu. Ista nauka je postavila i granice kojih tradicija nije bila svjesna, dakle koncentracije etarskih ulja, osjetljivost na sunce, alergijski potencijal i pravilo da nesterilno ne ide u duboku ranu. Osoba koja zna razliku između masti i kreme, koja zna zašto bezvodni proizvod ne mora imati konzervans, koja umije pročitati prvih pet sastojaka i koja proizvod ne ostavlja na suncu, već ima znanje koje mnogi nemaju. To znanje ne košta ništa, a razlika koju pravi vidi se i na koži i u novčaniku. Na kraju, najkorisnija rečenica cijele ove teme možda glasi da dobra podloga nije ona koja obećava najviše, nego ona koja sadrži malo sastojaka, čuva ih kako treba i tačno zna šta radi.